the world is spin...

Okreće se. Ahaaa.. Svijet se okreće. Tako brzo. I ja sam dio njega – sitan, nevidljiv i nezamjetan. Djelić kao i ostali. A opet drugačiji od sviju. Svi moji pogledi na ovaj svijet mijenjaju se i postaju zanimljiviji. Nešto u njima zbilja me čudi a ponekad zadivljuje. Al najnevjerojatnija je upravo brzina kojom se okreće. I još važnije, jest to da jednakom brzinom jurimo svi. Kako svijet tako i mi. Do danas sam već prošla kroz tolike faze, tolike nesreće i uživancije. Toliko sam toga vidjela, doživjela i iskusila na vlastitoj koži. Toliko me toga činilo sretnom i toliko mi je toga zadavalo glavobolje. No uvijek se s vremenom glavobolje zaborave a sreća ostaje i dalje prisutna u mom srcu. Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Sjećam se djetinjstva.. I sve jeebrzo prošlo. Toliko toga u samo tako kratko vrijeme od nekolicine godina. I što me tek još sve čeka?? Današnji je svijet pun iznenađenja. Čas nas udara po leđima a čas nam se slatko smješka. Čas nas gura naprijed a čas nas vuče u ponor. Čas je sve uz nas – čas nas sputava i sve sile svijeta okreće protiv nas. Čas nam poklanja zvijezde, a čas nas hotimice ubija. Šalje nam ljubav ili ju oduzima. I kad će se već jednom odlučiti?? Nepredvidljiv je i neobičan, a istovremeno tajanstven i prekrasan. A i nas čini drugačijima i posebnijima. Željnima avantura, putovanja i uživanja. Sve što nam daje, prihvaćamo onakvo kakvo nam je dano, htjeli to ili ne. Često nam pošalje nešto što bismo najradije 'ubili' ili voljeli da se nije dogodilo, no za sve postoji neki razlog. Iako sam se do nedavno nadala da se svijet mijenja i da dolaze bolja vremena, moram opet prestati vjerovati u to. Jer kad je sve bilo savršeno svijet se počeo rušiti. Mislim nije ništa strašno ali pobija sva naša uvjerenja. Život je dragocjen i svijet ga vodi putem kojim želi. Sretni smo što živimo život koji je – samo naš – mi ga stvaramo, širimo, činimo boljim, zanimljivijim i vrijednijim – mi mu pridajemo čar po kojem će se pamtiti i kad nas više ne bude. Vrijednost će mu rasti iz dana u dan i mi ćemo biti samo uspomena i grijati nečije srce. Pamtit će se i nikad zaboraviti. Jer ono što je veliko nikad ne pada u zaborav – ono vječno živi.

...tišina gardi zidove...

zbunjena sam...što da radim????...iskreno, nisam vjerovala da će prsti otipkati ijedno slovo,no poćeli su tipkati sami od sebe i bujica razmišljanja potekla je i prenesena je tu u post...


...zbunjena sam i razmišljam ima li bolje, ima li bolje za mene na ovome svijetu...
zapravo znam što tražim,no ne znam je li to postoji i je li najbliže tome savršenstvu bio on...
toliko vremena je prošlo... i malo za promjenu u ovom postu ne želim pisati o tome nego malo o sebi ,svojim razmišljanjima i potrebama, jer ja ne mogu, ne mogu to više držati u sebi...,to, to je previše razmišljanja, previše informacija za moj mozak koji dolaze odjednom i moj mozak ih sve želi obraditi u nemoguće kratkom roku, vremenu, jer toliko misli od jednom previše je i za mene i ako ovako nastavim rasplinuti ću se, izgubiti ću razum , jednostavno ću poludjeti..., a to ja ne želim, ne želim... toliko mi se toga dogodilo neznam da li je to kratak ili dugačak vremenski period..., kratak, dugačak, nemam pojma, samo znam da se previše toga dogodilo i da to nije normalno... ne znam ...??'?? je linormalno u ovom pogledu kratkom vremenskom periodu drastično se promjeniti, odrasti, to je kao da te naglo istrgnu iz tvog svijeta i prebace u novi, tj. u kojem je sve nekako pesimistićno i svaki dan pada kiša rijetko vidiš sunce..., a u onom je bilo upravo suprotno... u mojoj glavi se svađa gomila ljudi, ne znam da li se vidi, a dijete u meni još uvijek se pita kamo sve to putuje...
...mjenjam se tj. promjenila sam se... a to me boli i nije mi po volji... sa te strane to je kratak period, ali sa druge dugačak : koliko je samo vremena prošlo otkada sam gledala mjesec i razmišljala hoću li se moći u budućnosti znati nostiti sa tim, što će se dogoditi i da li će to biti pozitivno da li ću biti tada sretnija, bolja osoba i ne znam što još.. i sada kada se toga prisjećam dobijem zaključak,pouku, tj. dva zakljućka jednu pouku... :
1.vrijeme je relativno..., sa jedne strane je kratko sa sa druge dugo, dugo i vječno kao da nikada neće proći...
2.nisam sretnija makar sam tada mislila da ću biti, ali mislim da sam bolja osoba, no nekada ni to nije pozitivno, već negativno..
vi procijenite što je pouka a što zaključak i recite mi što mislite..



***
...tišina gradi zidove... (mnogi kada im kažem tu misao ne znaju kako bi protumačili tu moju misao... zato što sam ja na neki naćin boem, freak koji bi trebao živjeti u nekom drugom svijetu... ali ovaj svijet ga inspirira i nadahnjuje isto tako kao što ga i boli i on pati u njemu...)- tišina me inspirira u njoj se u meni rađa toliko novih misli, razmišljanja,shvaćanja same sržisvega svih onih beskonačnih pitanja, beskonaćnosti , vječnosti...i svaki put dobijem po komadić slagalice koju slažem u sebi i spremam u kutiju do ponovnog susreta... a kada složim posljednji komadić mislim da će me ljudi već do tada smatrati luđakinjom koja previše razmišlja, nešto kao nekakav ludi znanstvenik, koji je zapravo vrlo inteligentan,logičan i shvaća sve, ali izludio je od tolikog razmišljanja, bavljenja najmanjim siticama i pokušavanja shvaćanja nećega za što mu je mozak premalen... jer moje misli su velike poput univerzuma opširne no ujednom i razumne i isto tako nelogične čudne...pogotovo od onog vremena kada mi je on otkrio što je zapravo raj, što je ona neka svrha ona neka poveznica između svega..., što je ono nešto... ono nešto što naj jednostavnije mogu opisati u ovoj rečenici,ovoj misli...

...kažu da najveći mislioci najčešće ostaju neshvaćeni,zato jer su previše toga shvatili i povezali u jednu cjelinu,i ne mogu to svijetu jednostavno obijasniti, jer svijet tada mora shvatiti srž njihovih misli što je nemoguće...
pa su zato najbolje prihvaćeni i svaćeni oni koji tek poćinju misliti kao mislioci, jer još uvijek su u stanju sve pojasniti...
...npr. : "lako je zamrziti onog kojeg nevoliš, ali teško je mrziti onog kojeg voliš ili koga si volio..." ja bih mogla o tome napisati raspravu,ali onaj koji je tek upoznao osijećaj "love is in the air" taj će to tako jednostavno obijasniti, da će se svi ljudi svijeta pred njime pokloniti da tako kažem...

...mislim da je zapravo srž svega u onom prvom iz kojeg je proizašlo sve, a kada shvatimo tu osnovnu stvar tu osnovnu jedinicu shvatiti ćemo svrhu onog najvećeg naj opširnijeg pojma... a vjerojatno je taj pojam život... taj najveći pojam tj. pojam života...

- vidite li kako tišina djeluje na mene ....???? za informaciju ovdje kod mene je sada tišina... i zidovi tišine govore i ja slušam tišinu i pišem...
.... i evo u tišini se opet ovaj tren rađa nova bujica misli i osijećaja...


- misli su kao knjiga bez kraja, stalno se rađaju nove stranice....

... gledam oblake kako putuju nebom i skrivaju pa onda opet otkrivaju mjesec i njegovu svjetlost...
...slana topla suza teče niz moje obraze i kao da vrišti... vrišti od hladnoće... hladno mi je... ne osijećam... zapravo osijećam... osijećam hladnoći, a uz hladnoću dolazi samoća... jer ja trebam nekoga uza sebe, nekoga tko će me primiti i podići kada padnem... netko tko će biti oslonac u mojim razmišljanjima... tko će me smiriti jednim pogledom i otjerati će sve moje misli i ostati će samo onaj fell raja onaj trenutak kada se osijećaš živom kada se ja osijećam živom i vrištim od života...
...bojim se,bojim se samoće.. bojim se jer ona nije prirodna, čovjek nije stvoren da bi bio sam...
dugo te nisam vidjela i sada u mislima putujem k tebi,na hladnom staklu prozora napisala sam : on bullevar of broken dreams - najbliži put suicidu...dugo te nisam vidjela,da li si još uvijek onaj kojeg znam...ja sam ovu noć nemirna i mislim o boli i je li ovo vrijedno tolike boli...

trebam nekoga... nekoga tko će biti tu za mene...
nekoga tko će plesati ako ga molim da pleše...
nekoga tko će trćati sa mnom...
nekoga tko će plakati ako me vidi da plačem...
nekoga tko će spasiti moju dušu većeras...
nekoga tko će zadrhtati kada dodirnem njegove usne...
nekoga tko će se smijati kada sam sretna i kada se smijem...
nekoga tko će umrijeti ako zatreba za našu ljubav...
nekoga tko će me držati na rukama i životu kad mi bude teško...
nekoga tko će uvijek biti uz mene...
nekoga tko će biti moj junak...
nekoga tko će poljubiti tamo gdje boli...
nekoga tko će zauvijek ostati uz mene...
nekoga tko će ostati bez daha kad me vidi...
nekoga tko će se zakleti da me voli...
nekoga tko će otjerati sve strahove...
nekoga tko će me samo željeti voljeti i biti uz mene....
nekoga... nekoga takvoga...

I just need right answer....

Čujem kazaljke kako obilježavaju krugove neiskorištenog vremena. Pomalo je fascinantna činjenica da najveća inspiracija navire u najgorem trenutku.Sad sam trebala učiti, ponavljati, skupljati informacije o onome što je bitno da preživiš danas...
Da, treba biti obrazovan. To su mi rekli oni koji su zapravo bili i ne baš pametni. Treba biti tolerantan! To su mi rekli oni koji su naučili ratovati. Treba pomoći! To su mi rekli oni koji se nisu ni okrenuli…
Zašto je toliko toga samo na riječima? Sita sam naredbi.I dosta mi je univerzalnosti. Ništa nije isto na ovom svijetu, pa ni dva jednakostranična trokuta.Po čemu su ista? Leže u istoj ravnini, stranice su im jednake? Isto izgledaju? I onda kažu da izgled nije bitan… Očito se cijeli svijet gradi na formalnosti i materijalnosti.
Ovom prilikom odajem čast svima koji znaju prepoznati pravu vrijednost. Divim Vam se koji se ne zamarate nedokučivim. Divim se Vama koji živite! Ja se samo trudim. Trudim se shvatiti. Jer imam pitanja. I želim svoj odgovor. Tek ću onda moći normalno živjeti. Svi smo posebna priča. Nemogu pisati o ljudima kao zajednici. Mogu pisati o ljudima o kojima nešto znam. Ali to nešto je vrlo malo i neopisivo zavarava.
Sebe ipak najbolje poznajem.

Skrenula sam pozornost na kut i mjesto gledišta. Perspektivu. Nitko nije najpametniji da odredi kriterije po kojima se jedna osoba naziva pametna, a druga pametnija. Zato preferiram individualnu filozofiju. Biloške osnove su nam vjerojatno slične i zajedničke, ali bubreg, pluća, krvne žile i ostala organska ekipa ne čine čovjeka. Istina, dio su njega i bitne za njegov život. Ali zašto upotrebljavati univerzalnost i tražiti zajedničke osobine? Samo da bi se život olakšao? Da…najlakše je živjeti po tabeli. Biti programirano čudovište. Osuditi cijeli niz ljudi koji su potekli od jednog koji je ubrljao stvar. Dokad će ljudi pamtiti sve loše u životu?
Bila sam dovoljno dugo u kutu iz kojeg sam promatrala kako svjetovni plamen prži svaki mikrometar Zemlje. Nije mi dosadilo. Oduvijek sam promatrač. Kažu da je šutnja mudrost. Šteta, znala sam ponekad uletjeti s pokojim komentarom, baš kao sad. A mudrost ne dolazi s godinama, nego sa iskustvom.
divim se onima koji vladaju jer ne znam kako se usuđuju raspolagati milijunima života. Divim se svakom kralju, kraljici, predsjedniku, ministru. Mislim da je to težak posao. Duševno težak. Jer ogroman teret nosi. Idealan primjer za univerzalno rješenje koje je nemoguće naći. Uvijek se nađe netko nezadovoljan. Jer univerzalnost ne može trajati. Ona prasne poput petarde… Jer čovjek ne voli svoj cilj, nego postizanje cilja. A to odaje veliku razliku. Jer i da se nađe mnogo (većina) zadovoljnih nekom državnom situacijom, to baš i ne bi mnogo potrajalo. Čovjek se kao gladno čudovište brzo nasiti iste hrane. Potrebna mu je promjena uzrokovana i sačinjena po njegovoj volji. Ignorirati bi bilo bezumno ovo što sam upravo rekla. Ja ne kažem – istina je, da svako pravo ima iznimku. Uvijek postoje nevini i skromni ljudi…ili sam se ja samo dala zavarati..? Iznimno nebitno.
Zašto živjeti u paklu ako si možeš urediti raj? Sitnice jesu sitne, ali od njih je sačinjen svijet. Moj se život promijenio u jednom danu, upravo zbog sitnica.Da se tog jutra nisam morala probuditi u pola 6 sada bi sve bilo drugačije. Da su me svrstali u drugi razred sve bi bilo drugačije. Da imam drugo prezime bila bih neki drugi broj u dnevniku i možda bi imala potpuno druge ocijene.
Da nisam otišla na Internet i da mi frendica nije rekla da napišem novi posz, vjerojatno sada vi ne bi čitali ovo...
Utjecala sam i na vaših pet minuta. Vidite li koliko su nam putevi isprepleteni na Zemlji koja je velika kugla. Teško je biti opušten na njoj. Stani na loptu. Kad-tad ćeš se skotrljati. Tako je i na Zemlji. Jedan glup potez i već si negdje u svemiru.
Koliko je okrugla toliko ne postoji niti jedan vrh na njoj, pa nitko ne može i nema pravo uzdignuti se iznad ostalih. Ako smo ljudi, a ljudi čine Zemlju, onda smo svi isti, maleni i neprimjetni iz daljine, no svejedno činimo neku cjelinu. I ako netko umisli vrh i uspostavi ravnotežu – kad-tad će ga zamesti vjetar koji prestavlja vrijeme pa će se i on skotrljati. Zato uspjeha u odnosu na druge nema. Svi smo hrpa propalica koje se naizmjenično kotrljaju sa zemljine površine. Hrpa zaborava. Hrpa truda. Borbe. I gomila odustajanja. Ispleli smo mrežu po jasnoj površini Zemlje. Svi po nit. Dvije niti se sretnu i udruže u končić, netko se nadoveže i čini konac, pa uže, pa se uža petljaju i tvore jedan čvor. I drugi i treći. Milijuni čvorova. Povezanih i nepovezanih. Nepovezani odudaraju. Još uvijek se ne uklapaju s nijednim čvorom.
Još uvijek se ne znaju povezati.
Ili ne žele. A možda se samo trude.
Ljudi misle da postoji vrh. Zato se vode ratovi. Zato se uzaludno bore za njega. Zato se igraju Boga. Zato pate. Zato umiru.
Sam život je najveći vrh do kojega možemo doći, dok je na pravom vrhu Stvoritelj. Ako nam taj vrh nije dovoljan onda se ne može reći da živimo. Što još hoćemo? Danas su svi sami. Jer su svi svima okrenuli leđa. Danas je novac vrh. Danas je petica vrh. Diploma i dobar fakultet. Danas je auto vrh. Savršena kuća. Danas je vrh samo ono što se može opipati. Ali vrhunac je samo ako se zgazi nekoga. Kriteriji vrha određuju se samo u odnosu na ostale. U čemu je bit? Biti prirodno nadaren i jak, obavijen moćnom i prijetećom ambicioznošću koja kosi sve ostale i od njih stvara hrpu gubitnika uz pomoć koje se 'pobjednik' popne i smatra na vrhu? Jadan je taj vrhunac. Jadan je takav uspjeh. Imaginarni čin koji igra ulogu novog čvora. Jer su se neki zbog straha ili primoranosti prepustili gubitku. Ili su samo vidjeli drugačiju pobjedu. A taj na vrhu…jednom će poželjeti biti jedno truplo duha kojeg je pokosio. Netko u hrpi. Jer od njega će se sve zahtijevati. Upravo onoliko koliko je bila velika njegova ambicioznost za vrhom. Ubit će ga silna odgovornost. Glupa odluka skotrljat će ga s vrha. Sekunda neopreza. I bit će negdje zapisana njegova glupost. Jednom će netko morati znati ispričati za ocijenu što je on napravio. Jednom će i on biti povijest zapisana u školskoj literaturi. I o kvaliteti priče o njegovom činu zavisit će nečija diploma. Nečiji fakultet. Nečije auto. I nečiji život. A kazaljke će i dalje nastaviti neprimjetno obilježavati nove krugove, još uvijek, neiskorištenog vremena.

i wrote to the *happiness*

oi...ma svi ste mi nedostajali..vratila sam se nakon dugog vremena...XD...imala sam dosta vremena za razmišljanja o svemu, o svemu što se događa u mome životu. Shvatila sam da život trea cijeniti, pogotovo ja svoi..
cijelo ovo vrijeme niko me nie rastužio, svi su me razveseljavali... milsim da je to to.
mogu taknuti nebo i zwijezde, mogu ležati na bijelim oblacima, mogu osjtetit zrak i toplinu, osjećam olakšanje...
život je postao takav kakav trea i biti...
moi sviet je postao šaren, obojen. bojaju ga moe *zwjezdice*....
postala sam nekako drugčija...xP.....
i ta promjena mi se sve više sviđa...volim da me drugi cijene takvu kakva jesam.....
* * * * *


aaaaaaa...jučer, ne mogu opisati, neopisivo kako je bilo pre*ebeno...samo veselje, veselje i veselje...moa *zwjezdica* je postala teenager...jedna je od njih...LoL...X)...sve najbolje joj želim...želim da joj bude ljepo f životu kao što je i meni...neka uživa u danima mladosti, sreće i ljubavi....
jučer, noć nisam bila ku krevetu, zaprvao nisam bila u svoem krevetu...LoL...bila sam kod svoe *zwjezdice*...nismo mogle ajati, u sobi na zidu bila je krv, komp se sam od sebe ugasil i stalno je nešto lupalo...X)...oba dvije smo se stisnule uz krevet i počele se keheljiti...nismo mogle prestati...smijale smo se svemu, i onome što uoće nie smiešno...kako se kaže koliko se smiješ toliko češ i plakat...X)...
aaahh svanulo je i jutro, sve je bilo gotovo, bilo bi lepo to sve ponoviti ali sve kaj je lepo kratko traje...XP,,,
* * * * *
ležim, zatvraju mi se oči, sve je tišina...najednom nešto udari o prozor... sjednem uz prozor, čvrsto se stisnem i čekam da vidim što će se sljedeće desiti...nakon vremena počelo je više toga...poput velikih, debelih kapljica suza, koje su lupale i klizile po prozoru..naslonim glavu uz prozor i osjetim da sve kapljice padaju točno na moju glavu...osjećam strah koji me prolazi po cijelom tijelu...sve kapljice suza padaju na mene...nekome sam nešto učinila, nekoga sam povrijedila...neko pati zbog mene...zašto??,,nisam ništ nikome htjela učiniti...možda previše mislim samo za sebe... iz usta mi izleti ono što i ne mislim...neeeeeeću....ne želim biti kriva za nečiju tugu, život je samo jedan...želim da smo svi sretni, neću da tugujemo...za sve svoje greške koje sam učinila,,, kajem se za njih..sad sam naučila na svojim pogreškama...nikad se više neće ponoviti...obećajem to sad sama sebi.....
* * * * *
"No one could ever know me
No one could ever see me
Seems you're the only one who knows
What it's like to be me
Someone to face the day with
Make it through all the rest with
Someone I'll always laugh with
Even at my worst I'm best with you, yeah"

...svaki dan mie bolji....

eeii ljudoFi....paaaa evo odlučila sam vam se i ja javiti....uglavnom sve je super, kajda vam govorim...sve je sssssssuuper.
LoL...pa ajde krenimo,,,,XD
***

prije me hvatala tuga svaki dan...ali sad...svaki dan me hvata sreća....stvarni su se napokon složile....
samo muči me još jedna sitnica...to je....to je jedna cura....cura..zapravo MOA frendica koa misli da me gubi...
to je za tebe,....nikad me nebuš izgubila. niti ja tebeeee....ok?....V.T puunoo....*****

aaa di smo stali...ah da na sreeeći....vi ljudofi neznate kako sam vam ja HHAAPPY!! :-)
sva puccaaam od tolkeee srećee...jednostavno vam neeeeemogu rećii....
konačno sam našla ono što sam tražila da budem popunjena i sretna....XD
našla sam...krilo se u meni od početka, mučila sam se da dospijem do moje tolike sreće....
sva sam ushićena...LoL
***



aaa....danas mie je bil tuto perfekto dan...Lol....s simonom smo radile tolke gluposti, da vam nemrem opisati
saaad kad sam našla svoju sreću opet sam započela svoje gluposti...jeee....hehe
jednostavno filing je prejebeni....
osjećam se da nisam zanemarena, oko sebe imam opet svoje prijatelje koji me potpunjuju....X)
našla sam razlog zbog kojeg sam svaki dan happy i zbog kojeg živim....
neću ga izgubiti, želim ga zadržati da traje vječno.
***
trenutno sad sve što mi padne na pamet sve pišeem....vidiitee čak mi je i glava popunjena....LOL
al neznam....malo me hvata i umor od današnje tolke sreće...XD
sad sam umorna...a vrijeme mi nie sad za spavanje, al sam umorna,,,,
....možda sutraaa meni *netko* ukrade sreću....aaalll ja sam jaka ne???....LOL....neeedaaaaam juuuu NIKOME!!!
žeeeelim užiivatu u svoim trenutcima sad dok ih još imam...jer možda zbog *NEKOG* ubrzo ću tugovati....
nadam se da taj *NETKO* neće ugroziti. zgaziti i uništiti moju SREĆU!!!! XD

...When you dream, your not alone. never...

Danas mi se nešto promijenilo, ne znam što, ali osjećam. Osluškivala sam, da li je to negativna ili pozitivna promjena, čekala, ali nije ni jedno ni drugo. Samo osjećam da je nešto. Gledala sam trenutak kako prolazi, pokušala ga uhvatiti, ali nisam dobila želju za njim. To me zbunilo. Zar neću uhvatiti trenutak? Ne znam, danas nije isto, drugačije je, kao da sam negdje u nekom snu, možda to nisam ja. Možda sam zalutala, izgubila se, možda sam utonula u neki san, možda sama sebe promatram. Ne znam želim li izaći iz toga, a možda već dugo sanjam i nisam se probudila.
Gledam, trenutak je stao, samo se njišu maslačci i tratinčice. Što oni sad misle? Misle li? Misli li trava, drveće, leptiri? Izgubljeno je to razmišljanje.
Vidim kako leptiri lete oko visokih drveća, i na trenutak stala je slika. Ulovila sam taj trenutak. Traje, traje i evo. Sve mi je postalo crno, sve je nestalo.
Možda ipak sanjam za nečim, trebala bi znati, a možda i znam, ali neću da znam.
Ali želim još malo biti u tom trenutku, u trenutku radosti, osjetit taj miris.
Želim da mi se natrag vrati taj moj trenutak. Opet sam izgubljena. Ne znam ništa o tome.
Ali još uvijek čekam taj trenutak da dođe. Kad dođe. da ga zaustavim i neka traje,traje i traje.
Osjećam neku nervozu, kao da mi je trenutak sve bliže i bliže.
I...nešto me prošlo kroz cijelo tijelo. Opet se vrato. Osjećaj je neopisiv.

U miru, u još rosnatoj travi gledam nebo i oblake kako se kreću, gledam kako vrijeme leti a ja ležim. Ne mogu se micati. Samo ležim i ne mogu pomaknuti cijelim tijelom
Došao mi je strah. Strah koji mi je najedanput prekinuo moj trenutak.
Opet sam došla na početak. Izgubljena.
U tom trenutku kad se nisam mogla micati, saznala sam da kad moj *trenutak* dođe, ja neupravljam njime.
Netko drugi.....Opet mie po cijelom tijelu prešao strah...
Netko drugi mojim tijelom, mojim snom upravlja. U tom *trenutku* nisam sama.
Evo...opet ide onaj osjećaj. Našla sam se iza jednog drveća. Mogu se micati. Taj netko želi da ga pronađem.
Ali kad gledam okolo sebe sama sam. Nema nikoga. Ali čekaj. Osjećam da je netko prisutan uz mene.
Ali zašto?!?, to su moji snovi. Ne mogu *GA* nać. Gdje se krije. Možda *GA* ni u ovom trenutku neću nać.
Ne smije me obuzdati strah, da se opet ne vratim na početak izgubljenosti.
Nakon vremena saznala sam da me čuje sve što mislim u sebi, što govorim, sve!
Ali. Mislim to je moj san. zašto ja nečujem *njega*?
Obuzdo me strah. Ma ne. Opet sam se vratila na početak. Opet sam izgubila taj trenutak.
A bila sam toliko blizu. Nikako ga nemogu uhvatiti na duže vrijeme.



.....u jednom trenu našla sam se u šumi uz jedan potok. Gledam kako teče. I vidim korake po vodi.
Odlučila sam ih sljedit. Koraki me vode kroz tamnu, mračnu šumu i samo u tren pojavi se svijetlost.
Napokon prikaže mi se. To je bio *ON*...*ON* koji me je prato uza sve snove....
Samo što to prije nisam osjećala. nisam imala osjećaj da nisam sama.
Od sada sve se promijenilo, drugačije je, gledam, osjećam. Slušam sama sebe, zadovoljna sam.

...I*m BacK WiTh mY smilE...

000jČek!!!...pA Ev0 MenE NakoN. pA OnO *mAL0* vRemEna….
Pa prEšlo mE mAl0 OnA tuGa….OnAk…Loo00l….XD
uFff,,,aJd IdeM PisaT SaD*….
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pa Kak sAm i NapisalA PreŠla me SaD Ona PrijAšnjA Tuga….
KolKo VidItE Sad miE BoljE. Bar zA sAd…L0l…XP
onAk. LjEpo mi Se opeT SmijAti. ZezAti. OpEt Sam Se *VratiLa*
viŠe Ne SjedIm U kUtu I Ne glEdam KakO se DruGi VeseLe,
NeK Se SaD jA SmijEm s NjimA.
Ali Ipak ImA joŠ trEnuTaKa Kad saMa u TišiNi SjedNem i RazmiŠLjam.
ALi pAk sAd RazMišlJam o SrEći, LjubAvi, 0 ŽivOtu kaK mi Je TrenutNo *DobAr*…
OsjEćAm sE OnaK DruGačijE. Al S poZitiVne StraNe. LooL. =) OsjEćam sE NasmiJano, veSelo i Samo HApy hApy HapY…XD….
ZanIMa mE kAk BudE to DugO to trAjaLo?!?.. X)
Ali To Se MorAm PotrUditI Da TraJe ZauvijEk, Ne SmijeM viŠe UproPastiti SvojU srEću. Jer Se napoKon OsjeĆam Kao NormAlni ČoviEk.



Evo PriMjeRa. ŽivOt mie Sad KaO DugA. RaznoBojni mie ŽivOT.
KolKo je bojA Na Dugi TolKo iMa pOpunJenih mjesta U mOjoj duši. KoA pRije nIsu biLa pOpunjEna. Sad Ih KraSi RaZnovRsno VeseLje.
ŽiVot mI Se SaDa OboJio Do kRaJa. PunI e….
Al Za SreĆu ImA jOš DovOljno MjESta.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


:-) - KEEP SMILING - :-)
If at times you feel you want to cry
And life seems such a trial
Above the clouds theres a bright blue sky
So make your tears a smile.

As you travel on lifes way
With its many ups and downs
Remember its quite true to say
One smile is worth a dozen frowns.

Among the worlds expensive things
A smile is very cheap
And when you give a smile away,
You get one back to keep.

Happiness comes at times to all
But sadness comes unbidden
And sometimes a few tears must fall
Among the laughter hidden.

So when friends have sadness on their face
And troubles round them piled
The world will seem a better place
And all because you smiled.

:-)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

OnO Što sAm ŽeLjelA sAm I OstwAriLa. OstWariLa Sam SvoI CilJ.
nE ŽelIm BitI VišE TužnA. DosTa SaM Se NaMučIla Da PostAneM SreTna

...izgubila sam smijeh...

pufff.....evo me....konačno sam odlučila napisat novi post, neda mi se, al ipak budem....XP.

ovih tjedana sve mi je postalo sivo, crno, bez boja. nemam razloga za smijeh i veselje.
nemam s kime podjeliti ono što osjećam, što bih željela nekom pošapnut, ali ipak držim za sebe jer neam kome.
bol koju osjećam, boli me, nemogu ju više trpjeti. ali ipak nesmijem ju ni izdati. niko ne smije vidjeti moju patnju i bol.
život mi je jadan, tužan, jednostvano ovih tjedana upropašten.
sjedim negdje u malom kutu i gledam kako se drugi vesele, smiju, a meni pomalu kaplju, male, kapljice suza. kolko gledam druge vesele, tolko mene boli duša. pritišče me u srcu i govori mi jedan mali glasić u meni da sam jadna.
gledam kroz prozor, kiši, mokre kapljice kiše udaraju o pod kako moje suze padaju na moje jadno lice.
jednom pomislim kako je i cijeli život jadan, živimo jednom, malo i začas umremo....pa koja je svrha života.
recimo mojeg. tužna sam, jadna, usamljena, a mogu biti vesela i nasmijana.



život je jedan. možda će mi i začas doći vrijeme da se i ja jednom nasmijem. ali trenutno ne sad. razloga neam da se sada smijem...
sve koje sam voljela, izgubila sam, jednostavno nestali su i udaljili se od mene.
možda sam ja kriva, ali tu mi nema pomoći jer ja jesam kakva sam. mene nitko neće promijeniti, neka me cijeni takvu kakva sam. ako je netko pravi prijatelj, cijenit će me takvu, kakva ja i jesam. al takvih je malo, malo i malo.
sve te sam izgubila, i ostala sama. sama u tami bez ikoga.
sjednem u kut sama i pjevušim si da me nitko ne čuje. pjevučim uz suze koje mi liju. tužna sam sad.
nema nikoga da me razveseli, zapravo ta osoba ne postoji ne ovom jadnom planetu.
ali možda jednog dana, netko ****poseban**** dođe i razveseli me. jednog dana ću se i opet smijati, bar tako mislim.
a sad idem leći zajedno sa svojom tugom.......

.....crazy traveling..XD

..Gardaland. Eto ovaj vikend bila sam u Gardalandu. bilo je preeeeeezakon.
subota, u jedan ujutro smo krenuli sa busom na put. bilo je naporno, bar za mene. bus je bio neudoban, ali je ajd ono bilo donekle ok. teško je bilo spavati. ono malo sam zaspala i ond je u 3 ujutro vozač uključil televizor u busu, ali fkt neznam ko je opće gledal tv kad smo svi spavali ko gluhe životinje. lol. a kad smo došli do slovenske granice svi smo trebali po kiši izaći van s busa da nam policajac poštanbila pasuše....al fkt umjesto da je on zašel v bus pa pregledal, nas 30 i nekaj nas je trebalo zaći van na zimu i kišu.....lol. al smo preživeli i to XD. bilo je negdje oko 10 kad smo finaly došli u Gardaland. otišli smo po ulaznice i krenuli u zabavni svijet...lol...prvo smo išli na jedan vlak smrti, ''blue tornado'', tak se zove, taj je najgori, ide 300 na sat. to je jedini vlak gdje se cijelo vrijeme voziš naopčake....bilo je fkt zaaaakooon. ono kad sam čekala u redu na taj vlak, kad sam stigla na red jedan čovijek koji je išel prije nas, sav se zbljuval po sebi. al fkt. grozno, kad sam to vidla odmah mie presjelo, ali uglavnom prije tog vlaka nisam ništ jela...hehe....poslije vožnje je bil tak zakon osjećaj, e to morate probati...lol....poslije smo išli na neki novi vlak, isto dost brzi al ne kak ''blue torando''...na tom novom vlaku je bilo zimsko godišnje doba, od onoga crtića ''mamut''..uglavnom bilo je stvrano suupperr....nakon tog vlaka smo si sjeli na neke klupice i pojeli neke sendviče kaj smo imali sa sobom. kad smo se najeli išli smo na neke vodene vlakove, čamce, super je bilo. kad smo se vozili na vodi i kad smo se spuštali niz strmu, bilo je koonza,,,svi smo bili mokri od glave do pete..inače kad smo čekali u redu za taj vodeni vlak, si su bili u nekim kabanicama, i ja sam ih ono gledala, kaj pa ovi luđaci delaju v kabanicama....hehe....al fkt ono.....lol...poslije smo išli na neki ''stroj'' , mi smo u nekim ''košaricama'', neznam kak da drugačije objasnim, i ond nas je zdiglo gore, i brzo vrtjelo i njihalo...lol....bila sam još i na ''slobodnom padu''...mislim da se tak zove, tak je ak neki stup, sjedneš si u sjedala i zdigne te gore jaaaako visoko, i ond kad dođeš do vrha te pusti kao da padaš, 300 na sat....ovo je biloo fkt nevjerojatno....stvarno konzaaa...bila sam i na nekim čamcima gdje se voziš po vodi i ideš u ''afrečki svijet'', gorile izgledaju kao prave, umjente zmije padajuna tebe.....presuperrr...ond je još bilo da si ih negje oko 20 ljudi sjednu u isti red, i onda te ta sprava vrti 100 puta, mislim da se zove ''spinnig 100''....tak nekak.....lol...poslije sam išla na jedan vlak sa sestričnom, nije brzi vlak, al ide ko zmija, prvo ravno onda te zavine pa visiš na otraga, pa ravno, pa otraga...i kuži ti sad ovo, ja i sestrična sjednemo u sjedala zavežemo se, i ono mene monika (sestrična) pita dal je i meni tak pojas labavi, meni nije bil, njeni pojas je bil na pol potrđeni,i to samo na tom sjedalu, i mi dozovemo čovijeka koji tu radi na tom vlaku, mi mu to pokažemo, i ond on nama pokaže ja ono ne, bu ok... i mi smo već htjele izaći s vlaka jer nije bilo sigurno, i vlak je već krenul, mi smo se tak bojale da nebi bilo kaj, i mi se počnemo voziti, i evo kad smo se okrenuli naopačke, ubiti da smo išli sporo bilo je grozno, monika je skoro opala, da se nije držala nogama o pod možda bi i opala, a da sam ja slučajno sjela u njeno mjesto ja bih sigurno opala jer ne bih dosegla s nogama o pod....grrr....tak sam poslije bila ljutaa....al inače bilo jeeee sssssssuuuupeerr....kući smo krenuli oko pola 7, i došli smo oko 2 ujutro, bilo je jaako naporno,,,,ali bilo je vrijedno,,,,,
jednom rječju bilo je presuper, to se jednostano ne može opisati, to treba doživjeti!!!!!!!!!

...prijateljstvo je odgovornost...

..što znači biti prijatelj? Čovijek u životu treba drugoga za suživot jer čovijek je društveni biće.
čovijek je stvoren za drugoga. Na početku Biblije se spominje kako Bog stvara čovijeka i ženu jer čovijek ne smije biti sam,
potreban mu je drugi. Pitanje je samo kakav odnos je potreban između svoje pa i više ljudi.
Kako se ponašati prema drugome. Svako ponašanje povlači za sobom i odgovornost.
Biti odgovoran za svoja dijela je vrlina koja se zahtijeva i očekuje od svakog čovijeka, a najviše od prijatelja.
A zašto?.....čovijek koji je samodovoljan sam sebi ne može biti odgovoran jer on se od toga udaljuje.
Udaljiti se od odgovornosti povlači za sobom sebičnostm, egocentričnost i samodopadnost.
Takva obilježja su čista suprotosnosti prijateljstvu i kose se s općim prirodnim načelima i određenjima čovijeka kao društvenog bića. Čovijek kao društveno biće ima i svoja prava ali i obaveze, kao prijatelj također ima slobodu i prava ali i ne ono što ga kvalificira kao prijatelja. Biti kraj drugoga kad te treba, bezuvjetno pomagati, biti uvijek iskren, slušati, u tome ustrajati i biti za to odgovoran. to su pojmovi koji se vežu uz prijateljstvo. Pravo prijateljstvo je teško postići, ali kad postoji to je nešto najljepše u životu, to je nešto najiskrenije i najvrednije, pa u tome treba biti odgovoran.


.....prijateljstvo je vrijedno jer kroz njega možemo primiti ljubav i potporu čak i kritike koje će nam pomoći oko izgradnje karaktera.......


Prijateljstvo je najteža stvar na svijetu za objasniti.
To nije nešto što se uči u školi, ali ako nisi naučio što
je smisao prijateljstva, uistinu nisi ništa naučio.